TELE-vizija :)

Prosječan Hrvat gledajući TV provede 4 sata dnevno, odnosno 28 sati tjedno. Što znači da tijekom životnog vijeka tipični Hrvat provede više vremena gledajući TV nego na poslu. Osim Amerikanaca, koji pred TV provedu dvostruko više od svih na svijetu, te Grka, Hrvati su uz Dance i Poljake u samom vrhu, pokazalo je izvješće OECD-a.



TV definitivno ima preveliki utjecaj na život Hrvata, i to ne samo na njihove vrijednosne norme i stavove, već i na osjećaj sreće i zadovoljstva – koji se, dokazano je, gledanjem TV smanjuju.

Naime, lord Richard Layard, profesor London School of Economics koji uz nobelovce Josepha Stiglitza i Amartya Sena tvrdi da i sreća utječe na blagostanje nacije, objašnjava da TV povećava osjećaj nezadovoljstva i smanjuje sreću bombardirajući nas slikama lijepih (mršavih, mišićavih) i bogatih ljudi koji imaju prekrasne automobile, divne kuće i stanove, sretnu djecu (najčešće dvoje – muško i žensko) dok je naša stvarnost drugačija. To se vidi kroz serije i sapunice koji ljudi najviše gledaju, a naročito kroz TV reklame koje su najopasnije za mlade i djecu, te se Layard zalaže za zabranu direktnog oglašavanja za djecu do 12 godina u cijelom svijetu, kao što su to već učinile Norveška i Švedska (Richard Layard: Happiness and public policy: a challenge to the profession, 2006., http://cep.lse.ac.uk i Stiglitz-Sen: Report by the Commission on the Measurement of Economic Performance and Social Progress, 2008., www.stiglitz-sen-fitoussi.fr)

Znanstvena su istraživanja potvrdila da prekomjerno gledanje TV smanjuje osjećaj sreće i i zadovoljstva, obrazovanje i zdravlje, kategorije kvalitete života koje se sve češće spominju kao neobilazne prilikom mjerenje blagostanja nacije.
Pa nije pretjerano zaključiti da gledanje TV u Hrvata smanjuje njihovo relativno bogatstvo nacije u koje se, osim materijalnog bogatstva iskazanog kroz bruto društveni proizvod, uključuju i osjećaj sreće i životnog zadovoljstva građana.

TV opasna po zdravlje

Većina se javnih diskusija oko gledanja TV-a svodi na pitanje nasilja i sexa te koliko takav TV program utječe na ponašanje djece i mladih, dok se i u svijetu i u Hrvatskoj malo raspravlja o utjecaju TV reklama. Dokazano je naime da je reklamama lakše impresionirate mlade, a najlakše djecu koja su najvažniji target oglašavanja na TV. Poriv da se želi imati i izgledati kao drugi ionako je duboko usađen u ljudsku narav, a TV ga samo povećava na način da izravno utječe na mišljenje i opredjeljenje mladih i djece. Neke su države zato zabranile direktno oglašavanje, no i dalje je indirektno, preko likova televizijskih junaka, lako utjecati na ciljanu publiku. I problem anoreksije i bulimije o kojem se sve više govori i u Hrvatskoj, povezan je s TV slikama mršavih i savršenih tijela jer je poznato da na tjelesnu samopredodžbu najviše utječu medijski ideali s kojima se uspoređujemo.

Dokazano je i da gledanje TV utječe na slabije obrazovanje jer oduzima vrijeme za fizičke aktivnosti. Gledanje televizije - ne pretjerano nego općenito - može kod djece potaknuti pojavu autizma, trajno oštećuje vid, udvostručuje rizik za astmu, potiče hiperaktivnost, smanjuje koncentraciju, jedan je od vodećih razloga pretilosti te potiče razvoj dijabetesa tip 2. Prema tome, TV je "najveći nepriznati zdravstveni skandal našeg vremena", kaže dr. Aric Sigman koji je dokazao da gledanje TV-a ometa proizvodnju hormona melatonina važnog za imunološki sustav, ciklus sna i pojavu puberteta.

TV zaglupljuje

Svjetska istraživanja pokazuju da učenici trećeg razreda koji su imali televizor u spavaćoj sobi postižu lošije rezultate u školi, te da su slabije postignuća u obrazovanju osoba u dobi od 26 godina koje su televiziju gledale u djetinjstvu. Djeca od 6 i 7 godina koja su do treće godine života gledala TV više od tri sata dnevno postigla su lošije rezultate na testovima, stoga pedijatri preporučuju da djeca do 2 godine ne bi uopće trebala gledati TV, starija djeca ne više od dva sata dnevno, te da televizori ne bi smjeli biti u dječjim sobama.

Istraživanja dijem svijeta dokazuju da intenzivno gledanje televizije ograničava vokabular i sposobnost učenja i kod djece uzrokuje više stresa od škole, te da stupanj obrazovanja 26-godišnjaka u velikoj mjeri ovisi o tome koliko su vremena provodili pred televizorom u dobi od 5 do 15 godina.

Kao i njihovi roditelji, djeca u Hrvatskoj prekomjernu gledaju TV, a posebno zabrinjava da najviše gledaju programe za odrasle (igrani filmovi i serije), a obrazovni program koji je kreiran za njih gledaju tek povremeno.

Prema istraživanju objavljenom u Biltenu Hrvatskog filmskog saveza iz 2006. godine (http://www.hfs.hr), hrvatska djeca u prvom razredu i mlađi učenici skoro 70 posto svojeg slobodnog vremena provode u gledanju televizije (67,5%), po čemu se vidi da su u Hrvatskoj djeca izrazito usmjerena na televiziju što znači da sve manje vremena provode s prijateljima i u razgovoru s roditeljima. Velike su negativne socijalne posljedice prekomjernog gledanja televizije – jer svijet kojeg pruža televizija uvelike se razlikuje od stvarnog svijeta, upozoravaju znanstvenici.

Istraživanja kod odraslih ljudi također pokazuju da prekomjerno gledanje TV povećava osjećaj nezadovoljstva i loše utječe na zdravlje. Naime, velik broj ljudi prije spavanja gleda televiziju što uzrokuje loš san, upozoravaju znanstvenici. Naime, kad si time krademo vrijeme koje bismo trebali provesti spavajući uništavamo zdravlje.

Naravno, uz sve gore navedeno treba reći da televizija ima mnogo pozitivnih strana: brzu informaciju, obrazovanje kroz korisne sadržaje, zabavu (ali ne zatupljivanje zabavom...No, one su uništene prekomjernim korištenjem tog medija odraslih i mladih i djece u Hrvatskoj.

Izvor: bankamagazine.hr

...

MEDIJI I RODITELJI

Današnje dijete odrasta od najranije dobi uz medije. Njegovo je djetinjstvo medijsko djetinjstvo, sviđalo se to nama ili ne. S tom činjenicom moraju živjeti i roditelji. Oni moraju znati da nije isključivo njihov utjecaj onaj s kojim će se dijete susresti u medijskom svijetu.
To određuje i društvena okolina: braća i sestre, prijatelji i rođaci, vrtić, škola…
Djeca uče u obitelji o životu s medijima jednako kao što se uče odijevati ili prati zube. Poglavito u pogledu televizije kasnije navike dosta odstupaju od načina kako na televiziju gledaju starija braća, odnosno roditelji. Pravilan odnos prema medijima mora se također vježbati, a ponekad to i nije baš jednostavno.
Brojna su pitanja, od onih: Koliko je preporučljivo da djeca mlađa od tri godine gledaju televiziju? do: Štete li crtići mom djetetu? Ili: Kada djetetu treba kupiti računalo? ili: Koje su računalne igre primjerene dobi mog djeteta? Odgovori na ta pitanja često su različiti. Dok jedni roditelji misle da djeca nikako ne bi smjela do četvrte godine gledati televizijski program, drugi pak tvrde da djeca mogu gledati televiziju zajedno s njima do kasno u noć, pa čak i programe koji su namijenjeni isključivo odraslima. Neki će kupiti računalo djetetu u dobi od tri godine kako bi ga što prije usvojio kao bitnu sastavnicu svog odrastanja. Drugi će pak u toj dobi preferirati knjigu.
Teško je tu bilo što savjetovati. Roditelji moraju sami odgovorno odlučiti koliko i kako će se u njihovoj obitelji rabiti mediji.

U tekstu koji slijedi nastojat ćemo objasniti kako na te probleme gledaju medijski pedagozi.

Roditelji trebaju ozbiljno shvatiti dijete kad je riječ o medijima. Djecu mediji privlače u prvom redu stoga što u njima pronalaze nešto zanimljivo, što se problemi prikazuju iz drukčijih motrišta, a uz to se mogu i identificirati s nekim od likova. Osim toga mediji najmlađe zabavljaju i opuštaju.
Nikako se ne bi smjelo dramatizirati, što nažalost mnogi roditelji (a i učitelji) čine, zbog učestala praćenja medija među djecom. Umjesto toga roditelji bi trebali djecu promatrati, pratiti (ne uhoditi!) kritički i odgovorno.

Kada se pojave neke dvojbe i roditeljska nesigurnost, najbolje je razmisliti o tome kako je sve to bilo u roditeljskom djetinjstvu, koji su onda likovi bili popularni, kakve priče i koji mediji. O tome se može govoriti i s djecom koja vole slušati kako je to nekad bilo.

Brojne su predrasude o medijima i osude medija. Danas su u središtu takvih osuda televizija, DVD, računalo i internet. Poznato je kako se govori da je nasilje na ekranu razlog agresivnosti u društvu, posebice u školi. Govori se i o tome kako je televizija najveći kradljivac vremena pa djeca zapostavljaju igru i druženje s prijateljima, uz to što se sve manje kreću i borave na svježem zraku. Čuje se i to kako računalo i internet otuđuju pojedinca, pri čemu se on udaljava od stvarnog, izvanjskog svijeta.
Nešto od tih napomena može se i prihvatiti, ali samo kad je riječ o pojedincima.
Generaliziranje ni u ovom slučaju ne donosi ništa korisno, osim gomilu pogrešnih paušalnih zaključaka o medijima i djeci.

Zapostavlja se bitna uloga roditelja i okoline, kao i činjenica koliko toga novog i korisnog djeca mogu naučiti upravo uz pomoć medija.
Točno je: televizija, odnosno TV-program, može zaglupljivati, ali istodobno može i obrazovati. Djeca spoznaju svjetove i narode o kojima inače ne bi ništa saznali. Oni danas znaju mnogo više nego njihovi vršnjaci prije desetak godina, a da ne govorimo o njihovim roditeljima kad su bili djeca te dobi.
Primjerice, Ivan, devetogodišnje dijete iz Petrinje, kaže: “Na televiziji sam gledao dokumentarni film o životu u džungli. Nisu bile prikazane samo životinje nego i stanovnici džungle. Vidio sam kako oni žive, s kojim se opasnostima sreću, kako teško dolaze do hrane. Saznao sam toliko toga o krokodilima i tigrovima, o mnogim životinjama…”

Naravno, ne zanima svu djecu jednako sve, ali zar to isto nije i s odraslima? Učiti uz pomoć medija, saznavati nove stvari, proširivati vidike, to su stvari koje su za današnje dijete nešto potpuno razumljivo. Da djeca imaju pravo na informiranje uz pomoć medija, potvrđuje i rezolucija Ujedinjenih naroda o pravima djece u članku 17 s opaskom da djeca moraju imati pristupa svim ponuđenim sadržajima u medijima, koji ne štete njihovu duhovnom zdravlju.

Osim što mediji informiraju, oni služe i da bi nas uveseljavali, opustili, zabavili. I to roditelji moraju imati na umu kad raspravljaju o djeci i medijima. Neki od njih, da bi se opustili, posežu za knjigom, drugi slušaju glazbu, treći slikaju, a neki uključuju televizijski prijamnik.

Serija filmova za djecu Teletubbies potaknula je brojne rasprave, često opterećene predrasudama. Postavljala su se pitanja šteti li serija dječjoj psihi i njihovu govornom izražavanju. Drugi su pak isticali dileme da serija zaglupljuje djecu i da ih čini televizijskim ovisnicima. Istraživanja su jasno pokazala da veselo, nesputano kretanje likova, njihov izgled i njihove polagane priče djecu zabavljaju i iz njih čine aktivna televizijskog gledatelja. Djeca se osjećaju pozvana na sudjelovanje i počinju skakati, plesati, pjevati, mahati i skrivati se. Bojazan kako će djeca gledajući seriju zaboraviti pravilno govoriti stručnjaci za jezik odbacili su. Važno je, a po nekima možda i loše, što se dijete uz tu seriju vrlo rano navikava na televiziju kao medij.
Kako bi se dijete snašlo u obilnoj televizijskoj programskoj ponudi, djeca trebaju u prvom redu roditelje kao putokaz i orijentir. Pritom je riječ o tome da se svijet medija nikako ne osuđuje, nego da se spoznaju njegove jake i slabe strane, mogućnosti i eventualne opasnosti koje se u medijima kriju.

Medijski odgoj, dobro shvaćen, treba pokazati kada je smisleno rabiti pojedini medij i kako on djeluje na korisnika. Roditelji u tom smislu mogu učiniti dvije bitne stvari: trebaju u djece stvoriti preduvjete da rabe medije i promatrati što djecu privlači. S druge strane oni su djeci uzor i u tom smislu. Roditeljski odnos prema medijima za njih je neposredna orijentacija. Kako se roditelji snalaze ili rabe pojedini medij, imat će svakako učinka i na djecu u pozitivnom ili negativnom smislu.
Primjerice roditelji koji ne ispuštaju daljinski upravljač cijeloga dana teško će djetetu uspjeti ukazati na štetnost cjelodnevnoga gledanja televizijskog programa. Za razliku od njih, oni roditelji koji će ponekad odustati od gledanja neke emisije stoga što se u obitelji vodi zanimljiv razgovor ili stoga što nisu završili sa zajedničkom obiteljskom večerom bit će uvjerljiviji i isto to mogu tražiti i od djece.
Dakle, i roditelji se moraju truditi i razmišljati o svojoj konzumaciji televizijskog programa i reducirati je kada je to nužno. To je umijeće, kako sebi, a tako i djeci reći ne, a to znači ponekad odustati od televizora, videa, računala ili računalne igre u korist druge aktivnosti.

Djetetu treba omogućiti da razvija osobnu odgovornost i da se tako ophodi i s medijima. Roditelji trebaju razgovarati s djetetom što bi on želio gledati i što ga posebice zanima. Promatrajući dijete uočit će se koju ulogu u njegovu životu imaju mediji, likovi iz medija ili medijske priče. Roditelji bi trebali ponekad zajedno s djecom pogledati njihovu omiljenu emisiju. Mnogim je roditeljima teško odabrati emisije koje bi željeli da gledaju njihova djeca jer ni sami nemaju dovoljno vremena da pogledaju sve emisije za djecu i da tada odluče koje bi od njih bile dobre i za njihovu djecu. I tada nastaju problemi, kad dijete dođe iz vrtića ili škole i postavi pitanje zašto on nešto ne smije gledati, a njegovi vršnjaci smiju. Roditelji tada ostaju bez pravog odgovora. Ako odgovore da to nije emisija za njegovu dob, slijedi pitanje: Zašto?.
Jedini izlaz iz te nezgodne situacije zajedničko je gledanje dvojbene emisije i poslije razgovor o viđenom. Ako zaista postoje prizori koji nisu za djecu, o tome treba razgovarati, a ako uvidimo da se emisija može gledati, to treba prihvatiti. Koliko god to može biti nepouzdano, dobro je o tim pitanjima razgovarati i s drugim roditeljima, pedagozima, učiteljima ili se detaljnije (ako je to moguće i ako to tamo piše) obavijestiti u časopisima, novinama... S vremenom će se jamačno i u nas pojaviti posebni časopisi za roditelje, katalozi filmova namijenjeni roditeljima, detaljniji pregledi televizijskih emisija, web-stranice o medijima namijenjene roditeljima.


Izvor: Zapis, Krešimir Mikić

...

Medijsko nasilje – realna opasnost da ili ne

Medijski stručnjak George Gerbner u svojim razmatranjima prvo naglašava činjenicu da je društvo u kojem živimo ispunjeno kriminalom. Po njemu na osobnom planu javljaju se strahovi koji pridonose otuđivanju i izolaciji. Ispitujući stupnjeve nasilja u medijima, posebice televiziji, otkrio je da je nasilje dominantno u serijama, ali da ga ima i u dječjem programu.
National Institute of Mental Health još je 1982. u svojim istraživanjima naglasio povezanost učestala gledanja televizijskog nasilja i ponašanja djece u društvenoj zajednici.

Istraživanje ih je dovelo do ovih zaključaka:

- djeca moraju postati manje osjetljiva na bol i patnje drugih;
- djeca postaju više uplašena;
- postoji veća mogućnost da postanu agresivna i nasilna.

Prema mišljenju stručnjaka tog instituta izlaganje medijskom nasilju dovodi djecu u situaciju da gledaju nasilje kao normalan odgovor na stres, odnosno kao na prihvatljivo sredstvo za rješavanje sukoba.
Istraživači tog instituta smatraju da mnogi medijski proizvodi koji redovito promoviraju nasilje također promoviraju i igračke temeljene na nasilju zasićenu programu kojim potiču djecu da oponašaju i ponavljaju u igri ponašanje viđeno na televiziji ili u filmovima.
Oni tvrde da su djeca koja promatraju nasilne, odnosno agresivne načine rješavanja problema u medijima sklonija provjeravati to u svojim igrama, odnosno imitirati takve načine ponašanja u stvarnom životu i okružju.

Komentiramo: Kad je dijete u filmu Superman vidjelo kako junak leti zrakom iznad grada, a zatim pokušalo s nebodera provjeravati ima li i ono tu sposobnost i pritom smrtno strada, zar je zaista film kriv za tragični događaj? Što je do pojave filma radilo društvo, škola, obitelj i drugi?

Marina Krcmar potkraj devedesetih prošloga stoljeća napisala je studiju o tome kako se interpretiraju nasilni prizori na televiziji i u kinu. Uzorak je rađen na 191 djetetu iz tri osnovne škole, jednakog broja dječaka i djevojčica. Djeca su prvo pogledala tri filma koji su prije bili prikazani na televiziji. U jednom su bili prikazani motiv i posljedice agresivnoga ponašanja, u drugom se vidio samo motiv, bez posljedica, a treća je skupina gledala ulomak iz filma koji je prikazivao samo posljedice.
Nakon gledanja djeca su dobila upitnik s nizom pitanja, trebala su odabrati agresivan ili neagresivan kraj priče filma, objasniti opravdanost nasilnoga čina i drugo.
Ne opisujući sada detaljno istraživanje, pogledajmo zaključke do kojih je došla Marina Krcmar. Ona je zaključila, odnosno potvrdila, da obiteljska komunikacija itekako ima udjela u povezivanju televizijskog gledanja i njegove interpretacije. Ona smatra da interpretacija televizijskih prizora utječe na to kako televizija utječe na djecu. Rezultati njezina istraživanja pokazuju da su povećana agresija, povećana hladnokrvnost, bezosjećajnost i povećano vjerovanje kako je nasilje norma sveprisutan proces. No, kaže znanstvenica, televizijsko nasilje ne utječe nužno na djecu da se nakon gledanja ponašaju agresivno. Neka djeca imaju nasljedne nasilne tendencije, koje mogu biti naglašene gledanjem nasilja.

Ovisnici o ‘televizijskom nasilju’, posebice tijekom duljeg vremena, mogu zamijeniti televizijski zaslon sa stvarnim životom. Želja za prihvaćanjem nasilja u stvarnom životu i agresije kao životne norme nakon gledanja posredovanoga nasilja povezano je s teorijom značenja u kojem zbilja stvorena nasilnim televizijskim prizorima mijenja zadobiveno prihvatljivo ponašanje. Stoga razgovor s roditeljima nakon neke odgledane emisije ili filma, objašnjavanje viđenog, posve sigurno može imati znatan učinak na to kako televizija utječe na djecu.
Krcmar, kao i drugi, jasno naglašava da nasilje koje dolazi s televizije ili iz filmova ne utječe na svako dijete jednako, ali smatra da svakako ima učinka ako se mnogo vremena provede uz ekran, zanemarujući, po njezinu mišljenju, neke druge korisnije stvari ili druženje s drugima.
Znanstvenici poput Feshbacha govore o medijskom nasilju kao stanovitoj katarzi. Naime, on smatra da nasilje na televiziji omogućava pražnjenje agresivnog naboja i tako znatno smanjuje nasilnost u čovjeka. Emisije i filmovi preplavljeni nasiljem, prema toj tezi, obavljaju nužnu društvenu ulogu: mladima omogućuju bezopasan odušak agresivnom nagonu, omogućavaju im da ublaže potisnutu agresiju. Zastupnici teze o katarzi ističu kako je suvremeni način života pun nemira, tjeskobe i emocionalne napetosti, što bi, gledanjem nasilnih scena, trebalo osloboditi, jer ono terapeutski djeluje na gledatelja.
Crkva, posebice u dokumentu Pornografia e violenza nei mezzi di comuniccatione: una risposta pastorale, objavljenu u Rimu 1989. godine, navodi da su osnovni razlozi širenja nasilja u audio-vizualnim medijima liberalni argumenti, želja za zaradom, zakonski nedostaci i nesigurnost, odnosno ravnodušnost mnogih čimbenika. Uz to mnogi su mišljenja kako je to borba bez pozitivnog ishoda koja je očito vječna, ali neuspješna.

Što zaključiti?

Nazočnost nasilja u medijima, ne samo u filmu i na televiziji nego i u računalnim igrama, nepobitna je činjenica. Psiholozi, pedagozi i drugi stručnjaci neprestano ukazuju i ponavljaju o kakvoj je opasnosti riječ. Medijski stručnjaci toj temi pristupaju sa skepsom, to je ono o čemu najmanje vole čuti, jer je to dosta ozbiljna osuda medija.
Činjenica je da, iako tu ne postoje recepti, treba smanjiti količinu nasilja u medijima. Takvi se filmovi i emisije moraju prikazivati u terminima kada djeca i mladi ne gledaju televiziju (iako je danas teško reći koje je to vrijeme?). Međutim, ništa se neće promijeniti ni zakonskim odredbama, nego se ponovno javlja potreba da se o svemu tome stručno i odgojno razgovara u školi (ovdje je bitna uloga medijskih pedagoga) i obitelji. Vječna su pitanja što je prikazano, a ne samo kako i zašto je tako prikazano. Mediji su sastavni dio života, naše kulture. Nitko se dobronamjeran ne zalaže za ukidanje prikazivanja nekih sadržaja, ali nužno im treba prići kritički, s malo više pažnje, ukazujući što je u određenom medijskom uratku dobro, a što loše, u čemu se postupilo s mjerom, gdje se možda pretjeralo, gdje je prikazano u funkciji priče, a gdje možda egzistira nasilje zbog nasilja sama i slično.
Ako se vratimo dilemi iz sama naslova, možemo na kraju reći da je pretjerano nasilje u medijima svakako realna opasnost, ali da se ta opasnost može osjetno umanjiti ako se, kao i u drugim situacijama, o viđenom razgovara.

Izvor: Zapis, Krešimir Mikić